Kvalitet života

Logična posljedica neumjerenih zahtjeva koje ova naša tehnološka civilizacija postavlja pred čovjeka, temeljeći se, prije svega, na kvalitetu i koristi koju ima od svojih proizvoda, jeste to da se pažnja konačno usmjerila prema ljudskom biću, tom najvažnijem činitelju svakog civilizacijskog modela, bio on tehnološki ili ne.
Tokom proteklih godina došlo se tako do zaključka da je kvalitet materijalne proizvodnje utoliko bolji ukoliko se čovjek-proizvođač u njoj osjeća više kao ljudsko biće. Tome u prilog govori i činjenica da same mašine nisu u mogućnosti ostvariti neki posao do kraja, kao i to da čovjeku, da bi bio sretan, nije dovoljan samo jednostavan podsticaj u gomilanju dobara i ostvarenju što veće zarade. Iz svega toga je proizašlo ono što možemo nazvati modom poboljšanja kvalitete života.
U cijelom svijetu, u hiljadama velikih, malih i srednjih poduzeća, pokreću se kampanje za podizanje samopoštovanja, svjesnije efikasnosti, osjećaja učestovanja i odgovornosti, za razvoj međuljudskih odnosa i korektne komunikacije među ljudima.
Sve se ovo pokazalo vrlo dobrim, poduhvat je urodio napretkom u mnogim aspektima: ljudi su postali mnogo otvoreniji, mnogo pažljiviji u radu i mnogo usklađeniji s okolinom u kojoj se razvijaju. Međutim, vjerujemo da to ipak nije sve. Ono što smo ovdje nazvali kvalitetom života polazi od motiva koji ne može obuhvatiti čovjeka u svim njegovim aspektima: motiv je usmjeren na razvoj i poboljšanje proizvodnje, a zanemaruje ostale potrebe čovjeka, neraskidivo vezane uz njegovo stanje kao živog bića, da se suoči s mnoštvom situacija koje nisu uvijek i nužno vezane uz posao i produktivnost.
Sasvim je razumljivo da je ljudsko biće sklono tome da pronalazi ona materijalna rješenja koja mu, više ili manje tehnifikovana, služe da bi osigurao dostojan život, no iznad svega, da mu omoguće takmičenje i zauzimanje mjesta u specifičnoj društvenoj sredini koja ljude cijeni po tome koliko imaju i po prestižu koji su ostvarili.
Međutim, ne smijemo zaboraviti i to da, osim materijalnog blagostanja, postoje i osjećaji koji nisu uvijek definisani, koji – zavisno o slučaju – donose radost ili bol onima koji ih doživljavaju; postoje takođe ideje, ne uvijek pretjerano jasne i odlučne, koje otežavaju izbor i sigurnost koračanja u budućnost. Ovome možemo takođe pridodati i one životne pokretače koje kvalifikujemo kao duhovne ili metafizičke, koji iznenada prodru u svijest, vapeći za odgovorima na zagonetke vječnosti.

Da bismo mogli govoriti o istinskoj kvaliteti života, moramo sagledati čovjeka u njegovoj cjelovitosti, a ne samo u onome što on može dati ili proizvesti.
Trebalo bi razmotriti mogućnosti vaspitanja koji od najranijih godina nudi usmjerenje ka psihološkom, mentalnom, moralnom i duhovnom razvoju, podstičući čovjeka da uvijek daje najbolje od sebe i tako se ostvaruje, prije svega, kao bolje ljudsko biće.
Na psihološkom planu, važno je da svako zna razlikovati svoje svakodnevne i prolazne emocije od onih dubljih osjećaja koji se mogu i moraju njegovati da bi se održali i donijeli stabilnu sreću. Sve dok se kvalitet života povezuje s emocionalnim doživljajima koji su površni i promjenjivi, sve dok na njih stavlja naglasak i dok mu se oni nalaze u središtu interesa, čovjek neće moći biti siguran čak ni u samoga sebe, a kamoli u nekog drugog. Ono što je nestalno može nas zabavljati jedno vrijeme, ali kao takvo ne može nositi pečat kvaliteta.
Na mentalnom planu, ne samo da nedostaje učenja, nego se naučenom pristupa na pogrešan način. Stvarnost nam pokazuje s koliko lakoće možemo zaboraviti ono što smo loše naučili. Nedostaje razumijevanja, pamćenja s inteligencijom, sabiranja ličnih iskustava i iskustava drugih, nedostaje nastojanja da se svako učenje učini živim i tako, i na ovom planu, postigne ono što zovemo kvalitetom života.
Na moralnom planu svakodnevni primjeri takođe upućuju na istu razliku: prijeko je potrebno razvijati latentne vrline u svim ljudskim bićima. Možda neko misli da “nije u modi” biti dobar, pošten, pravedan, mudar, uljudan, častan… Jednostavno, bez ovih i drugih sličnih osobina, nikad nećemo imati kvalitet života. Činjenice to same pokazuju.
Na duhovnom planu, bez zapadanja u fanatične formule i isključivosti, treba ponuditi jedno poniranje u mir duše koja želi znati što radimo ovdje, na svijetu, otkuda dolazimo i kuda idemo. Treba ostaviti one isprazne predrasude da nam niko na ovome svijetu ne može prenijeti ništa vrijedno, a pogotovo ako se radi o drevnim konceptima koji su nadživjeli vrijeme.
Uistinu, svi mi želimo kvalitet života. Međutim, ono što je potrebno željeti, to je da joj damo istinski i sveobuhvatan značaj i da nas taj kvalitet čini boljima u svakom pogledu. Tek tada možemo biti efikasniji, sretniji, inteligentniji, malo mudriji. Tek tada ćemo moći s ponosom nositi oznaku ljudskih bića.