Priča neka Francuskinja kako je doživjela savezničku invaziju na području koje je bio Hitler zauzeo:
“Bilo je to između 5. i 6. juna 1944. Tada mi je bilo 11 godina i s porodicom smo sjedili u kuhinji dugo uveče. Kuća nam se nalazila nešto izvan sela. Na obalama francuske Normandije bilo je sve mirno.
Odjednom začusmo grmljavinu aviona. Moralo ih je biti mnogo. Prošlo je pet minuta. Odjednom su se otvorila kuhinjska vrata i ušao je oznojen muškarac prijeteći automatskim oružjem. Odrvenjeli smo više od čuđenja nego od straha.
“Prijatelji ili neprijatelji?” poviče on.
Lako je bilo prepoznati njegov američki naglasak. Tad moj petogodišnji brat Claude reče:
“Svi smo mi prijatelji.”
I crte lica muškarca su se ublažile.
“Odakle dolazite?” upita moj otac.
“Dolazim s neba – padobranom”, promrmlja Amerikanac.
“Je li to dugo očekivana invazija?” poviče otac.
“Jest, to je”, odgovori američki vojnik.
Kako bi engleski i američki brodovi mogli prići, bilo je te noći bačeno padobranima hiljade vojnika. Dvojicu Amerikanaca, koji se raniše kod prizemljenja, uzeli smo mi u svoju porodicu i odveli ih na prvi sprat: jedan poručnik koji je morao ostati u krevetu zbog infekcije ranjene noge, i drugi, Kerry, neki simpatični golijat, uspijevao je šepati po kući jer je imao samo malo veću ranu na nozi.
Kad sam idućeg jutra ustala, opazila sam kako se kući približavaju trojica vojnika: neki je oficir pridržavao dvojicu ranjenih vojnika. Pojurila sam dolje stubama i povikala ocu. On pogleda kroz kuhinjski prozor i reče:
“To su Nijemci. S ovima ne želim imati ništa zajedničko.”
Ali majka je odgovorila:
“Dvojica su teško ranjena. Mi im moramo pomoći. Genoveva, unesi veliki naramak sijena, poleći ćemo ih u kuhinju. I onaj padobran iz podruma prostrt ćemo po sijenu.”
Tako smo i učinili. Nijemci su uto već bili pred kućom. Nisu bili naoružani.
“Gospođo, mladić je izgubio mnogo krvi”, reče oficir molećivim glasom.
Majka je učinila što je mogla njegujući dvojicu teških ranjenika. Kuvala je za njih i dala im piti vode.
U tom trenutku uđe šepajući u kuhinju Kerry. Ni on nije imao kod sebe oružja. Zašutio je zabezeknut. Kerry još nikada nije vidio ni jednoga Nijemca. Ali odmah je shvatio situaciju. Kerry i njemački oficir i dalje su šutjeli i netremice se gledali. Tada sasvim prirodno njemački oficir pruži Amerikancu ruku. Kerry je nekoliko sekunda oklijevao. Pogled mu se susretne s pogledom majke koja je lagano zakimala glavom. I tada taj nježni div prihvati pruženu ruku i oba su se muškarca dugo gledala s prijateljskim smiješkom. Kod nas nema više nikakvih neprijatelja. Postoje samo ljudi koji pate.
Nijemac i Amerikanac svidješe se u trenutku jedan drugomu. A ja sam zapanjena gledala obojicu kako u kuhinji zajedno piju kavu. A ipak su morali pucati jedni na druge, jedan drugoga ubijati, kako se napolju i ubijaju njihovi sunarodnici. Ali kod nas, u našoj osamljenoj kućici sasvim je drugačije. To je kuća Božje djece.”
KAD SAM BIO GARAV
U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dječak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svjetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim svijeću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama rijeka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki bijeli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sjedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala djeca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.
Jednog dana, kad je sve to prevršilo mjeru, premjestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu djecu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razumije, i bili važni i tajanstveni.
Bio sam dosta nježan dječak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocijepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvrijedim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pjesnik koga sam poznavao u djetinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pjesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svjetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne pjeva. Kad bi mogao, rekao je, da otpjeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je ljepše, bio bi najbolji đak u razredu.
Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i djeca i odrasli Cigani. Probajte ako ne vjerujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dijete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vješticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dijete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.
U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele svijeće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede svijeće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svjetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.
Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smješkao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poletjeti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dječakom ne smijem».
Ne prestajući da se smješka, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Tjeram ih da mi sviraju Miletove pjesme. Oni kažu da to ne postoji. Da riječi tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pjevaju te pjesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pjesme, izmislićemo ih za vas».
I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pjesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svijetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
Uvijek ga je tako mnogo želio.
Mika Antić
DURMITOR.COM 
Leave a Reply