Dobri ljudi – školski sastav (duhovno nadahnuće malog dječaka)

Ovaj naslov najprije me sjeti Gibonnijeve pjesme koja se dugo puštala na domaćim radio stanicama. Njegov naslov vezan je uz nesretnu ljubav i dobre ljude koji ga tješe jer njegova voljena ne mari za njega, njezino srce je tvrdo kao stijena. Ljudska dobrota veže se uvijek uz srce. Makar je srce samo ljudski organ, stari grčki filozofi vjerovali su da se ono proizvodi osjećaje ljubavi i dobrote, takođe su znali koje emocije su vezane uz jetru, koje uz bubrege itd.

Srce je u našoj civilizaciji kao sjedište dobrote postalo apstraktan pojam i uz njega se vežu i razni drugi osjećaji, posebno su pjesnici skloni koristiti tu riječ. Gibonni kaže za srce da je „tvrdo kao stina“, a ima i pojmova kao: veliko srce, dobro srce, biti bez srca, slomljeno srce. Drugi ljudski organ koji se takođe često uzima kao riječ koja opisuje ljudsku osobinu je jezik. Jezik nije kao srce sjedište osjećaja, on je više iskaz onoga što je u srcu, put da emocija iziđe na površinu, da se izgovore i na taj način potanu materijalne, učinkovite na okolinu. Jezik je organ koji je više pod djelovanjem ljudske volje nego srce koje pulsira i tjera krv kroz tijelo bez sudjelovanja svijesti.

Jezik se ne pokreće bez čovjekove želje, zato jezik znade biti posrednik svakakvim riječima, a riječi često među ljudima narušavaju odnose. Zato se kaže da neko ima dug, opak jezik ili je brz na jeziku, da mu je jezik brži od pameti, itd. U njegovanju dobrote čovjek je dužan obratiti svakodnevno pažnju na stanje u vlastitom srcu, ali isto tako pripaziti hoće li svojim jezikom povrijediti nekoga, ili na kraju, kako to vrlo često biva, samoga sebe. Riječ koja dolazi iz ljudskih usta zna biti izvor utjehe, ljubavi i pomoći drugom čovjeku, može razveseliti tužnoga i usrećiti nesretnoga, ali zna biti i otrovan žalac, može stvoriti kap koja će nadoliti nečiji kalež sudbinske gorčine. A sve to opet dolazi iz srca. Kao i iz srca koje prima riječ, koliko razumije ono što mu je upućeno. Nekad i naopaka, ružna riječ može zapravo značiti dragost, a lijepa riječ biti samo lažni paravan za zloću, mržnju i druge boleštine srca. Treći, vrlo bitan organ preko kojega promatrač uočava vezu između srca i jezika su oči. Oči su ogledalo ljudske duše, stara je poslovica. Ako iz njih zrači dobrota, nikakva riječ ne može prevariti što je u srcu osobe koja govori. Jezik može pokušati prikriti ljubav, ali oči će pokazati što srce misli, može prikriti i mržnju, ali iskra zla iz očiju sve razotkrije. Savršeno dobra osoba na svijetu ne postoji, ideal Boga kojemu čovječanstvo stalno teži nemoguće je dosegnuti, ali na svakom pojedincu je da mu se stalno nastoji primaknuti.

Dobrota koju prepoznajemo u drugima prelazi u prijateljstvo ili ljubav, a sigurno je da ne postoji na ovoj planeti čovjek koji u sebi ne nosi barem jedno zrnce dobrote. Pitanje je samo ko je imao priliku otkriti je. Poznato je da i najokorjeliji kriminalci i ubice imaju prijatelje, imaju majku koja ih voli, možda bračnoga druga. Baš zato jer ti ljudi u njima vide ono što je dobro, što je svjetlo i božanska iskra u ljudskoj vrsti. Druga, tamna strana naše naravi, ono što se zove ljudska sjena, uvijek je negdje u pozadini aktivnoga uma. Sjena vreba i taktizira, sjena sudjeluje u svakom trenutku našega života i oblikuje ga. Život bez sjene bio bi život bez sunca.

Za srednjoškolce napisao: CMYK

Izvor:Imotske novine