“Mrznja je zima našeg srca.” Victor Igo

Od svih otrova uma, najotrovnija je mržnja. Ona je jedan od glavnih uzroka nesreće i pokretačka snaga sveg nasilja, genocida i napada na ljudsko dostojanstvo.———————————————————

Biblijska psihoterapija

Treba razlikovati emociju mržnje od emocije srdžbe. Gnjev, srdžba ili bijes kao intenzivna srdžba jeste relativno kratko uzbuđenje osjećaja koje je svima poznato. Po naravi stvari, svaka nepravda bi trebala izazvati našu srdžbu i u tom smislu je dobro da osjetimo u sebi gnjev na nepravdu odnosno onoga ko je čini. Bilo bi žalosno i neljudski prolaziti pokraj nepravde ili se pomiriti s nepravednim i grešnim stvarima i ne preduzimati ništa da se takvo nepravedno stanje promijeni.Sv. Pavle kaže »Srdite se, ali ne griješite« (Ef 4, 26).

Nasuprot srdžbi stoji mržnja kao trajan duševni proces koji sa svoje strane stalno rađa nove negativne procese i tako uzrokuje dugotrajni stres i napetost ugrožavajući zdravlje duše i tijela. Srdžba motiviša osobu da mijenja nepravdu i grešne strukture, dok mržnja podstiče na osvetu i nije joj primarni cilj vratiti pravdu, nego nanijeti novo zlo. Osveta je, kaže Jean Monbourquette, »instinktivna pravda koja dolazi od primitivnih bogova podsvijesti. Ona ide za tim da uspostavi jednakost koja se temelji na patnji koja se zadaje na recipročan način«.

Srdžbom protiv nepravednih

Isus kao psihoterapeut ne uskraćuje nam izražavanje emocije srdžbe. Čak, štaviše, on sam nam daje primjer kako se treba rasrditi kad su ugrožene istinske vrijednosti. U jevanđelju (Mt 21, 12-15) čitamo kako je Isus uzeo bič i istjerao trgovce iz hrama i isprevrtao im stolove u hramu. Prema Isusovom savjetu i primjeru, srdžbu smijemo ne samo osjećati nego i konstruktivno izraziti, odnosno usmjeriti je protiv nepravednih.

Za razliku od srdžbe koju treba pametno izraziti, mržnju kao izrazito destruktivnu emociju treba nadvladati. U tom smislu Isus nas poziva da mržnju nadvladamo ljubavlju. Isus nas poziva da ljubimo čak i svoje neprijatelje i da dobro činimo onima koji nas progone. Oproštenje na koje nas Isus poziva treba biti učinjeno čitavim našim bićem. U Jevanđelju po Mateju Isus poziva da svako od srca oprosti svome bratu (usp. Mt 18, 35). Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopšte nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. »Kao što je Gospod vama oprostio, tako i vi!« (Kol 3, 13).

Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktično znači uvijek. Isus je svjestan da je to ljudima, koji još nisu dokraja obraćeni, veoma teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je »skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju bola i pobjede nad samim sobom«. Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u vidljivim znakovima nevidljive Božje ljubavi i prisutnosti za to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: »Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi« (Martin Gray).

Budi slobodan!

Nakraju, deseta zapovijest uspješne psihoterapije jeste poziv na slobodu do te mjere da budemo spremni izgubiti svoj vremeniti život kako bismo postigli onaj vječni. Samo onaj ko je istinski slobodan moći će se ohrabriti na takav korak i upustiti se u takvu avanturu.

Prava psihoterapija treba pomoći pacijentu da uvidi područja svoga robovanja, da dobro »detektuje« svoje zavisnosti te da iz toga unutrasnjeg svijeta ropstva iziđe na slobodu. »Vi ste, braćo, na slobodu pozvani«, kaže i za tu nas je slobodu »Hrist oslobodio« (Gal 5, 1).

Kad god je Isus pozivao svoje učenike pa i ostali narod da budu siromašni, on ih je tada pozivao da budu slobodni. Tako njegove riječi »Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 3) mogle bi se s pravom prevesti: »Blago istinski slobodnima, njihovo je kraljevstvo nebesko«. Samo je ono srce slobodno koje još nije zarobljeno bogatstvom ovoga svijeta. Istinski slobodan čovjek ne zgrće sebi prolazna blaga, nego svim silama čuva svoju neumrlu dušu za nebeske radosti istinski slobodnim ljudima.

Ko nije do kraja slobodan i ko nema vjere, ljubomorno čuva svoj život pod svaku cijenu. A ko je istinski slobodan i ko ima prave vjere, taj je spreman žrtvovati i svoj ovozemaljski život kako bi zadobio onaj vječni, neprolazni.

Poziv na slobodu i spremnost da radi Isusa izgubimo i vlastiti život Isus je izrazio sljedećim riječima: »Ko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a ko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?« (Mt 16, 25-26).

Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe

Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.« Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi hršćani vjerujemo jeste Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: »ko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav« (1 Iv 4, 8). Bog je ljubav i ko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnom stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome su svijetu potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za čitavu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.

Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi sv. Ivana apostola u kojima on kaže: »Nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi ljubio nas.« Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sv. Pavle u svojoj himni o ljubavi. On kaže: »Ljubav je strpljiva, velikodušna, dobra; ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.« Prava ljubav nikada ne prestaje.

U trinaestom poglavlju svoje Prve poslanice Korinćanima. To je nešto najljepše što je o ljubavi rečeno i zapisano u svjetskoj književnosti. Najprije govori da čovjekov život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi neko imao silnu vjeru da njome brda premješta, a ljubavi ne bi imao, ništa mu to ne bi koristilo za ličnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči, kako se to Pavle slikovito izražava. Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije dovoljno ako ljubavi nema.

Zanimljivo je da Pavle na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve, i to odmah. Što je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s drugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi drugog.

Nakraju postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavle. Je li to čovjeku moguće? Isti nam Pavle svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uslovima: treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, »ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan«, a Duh Sveti daje se prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.

Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti, jer »straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah« (1 Iv 4, 18).

Pozvani na istinsku sreću i život

Isus Hrist, Sin Božji koji je postao čovjekom, za nas je Spasitelj svijeta. Došao je na svijet da objavi ljudima potpunu istinu o Bogu i o čovjeku. Svojom smrću na krstu pomirio je ljude s Bogom i svojim uskrsnućem ušao u slavu Oca nebeskog gdje je pripremio mjesto svima koji mu povjeruju i pođu njegovim putem. Za vrijeme svoga zemaljskog života liječio je ljude od raznih bolesti, iako cilj njegova utjelovljenja nije bio u tome da liječi ljude od njihovih bolesti ni da u potpunosti ukloni patnju iz njihova života. Takođe nije došao ni zato da sprovodi uspješnu psihoterapiju neurotičnih i psihotičnih pacijenata, iako je svojim djelovanjem, svojim riječima i gestovima unosio u ljude mir a udaljavao tjeskobu i strah.

Drugim riječima, Isus je najbolje znao da je čitav čovjek djelo Božje i da čitavog čovjeka treba spasiti. Zato njegove riječi i njegova djela dotiču čitavog čovjeka: njegovo tijelo, dušu i duh. Svojim naukom i svojom milošću Isus želi učiniti ljudima život ljepšim i boljim već ovdje na ovome svijetu. Zato su njegovi savjeti i njegove zapovjesti najbolji primjer uspješne psihoterapije koja želi čovjeka osloboditi od infantilnih iluzija i staviti ga u borbu svakodnevnog života u kojoj može i mora pobijediti kako bi već ovdje na zemlji bio istinski sretan. Isusova nas psihoterapija uči i podstiče da najprije pobijedimo sebe, još bolje, da umremo sebi kako bismo kao novi, posve Božji ljudi uživali istinsku sreću i život u izobilju Božjeg mira i radosti, ne samo u vječnosti nego i u ovoj »suznoj zemaljskoj dolini«.