Istinoljubivost, poštenje, požrtvovanost, darežljivost, tolerancija, humanost, marljivost, istrajnost, pravednost itd. osobine su koje krase dobro odgojena čovjeka bilo koje dobi. To je ono što nosi od djetinjstva, sastavni su dio njegovog karaktera, njegova su individualnost.
Prvi preduslov da bi se ove crte ličnosti podsticale i razvijale kod djece jeste da ih i sami roditelji imaju. Nepravedno je od djeteta zahtijevati da uvijek govori istinu, ako mu roditelji s vremena na vrijeme pribjegavaju lažima, bilo da se radi o neispunjenju obećanja ili kontradiktornostima koje djeca vrlo brzo znaju da uoče. Osnovna poenta istinskih vrijednost jeste da na njima treba istrajavati i biti dosljedan i u svojim riječima i u postupcima.
Dakle, lični primjer roditelja je prvi važan faktor za odgoj zdrave ličnosti djeteta. Zato, roditelji, za stalno preispitivanje svojih postupaka i promjene u ponašanju i ophođenju s drugima nikada nije kasno! Jer, vi ste model na koji se dijete ugleda, vi ste njegov prvi, a u mlađem djetinjstvu i jedini uzor, osobe s kojima se dijete želi identifikovati, imitirati vas i slijediti vas.
Osim ličnog primjera, za mlađu djecu su vrlo prihvatljive i pouke koje će oni razumijevati i shvaćati postepeno, samostalno ili uz pomoć odraslih, i ubrzo ih početi primjenjivati u svakodnevnom životu. Najčešće se roditelji služe verbalnim objašnjenjima kako nešto treba ili ne treba raditi. U vezi sa upustvima, da navedemo i napomenu da je bolje djeci govoriti šta treba da rade, nego im nešto zabranjivati, jer, kao što je opšte poznato, zabrane su uvijek zanimljive za djecu, one kao da ih «škakljaju» i ne daju im mira… Zato, umjesto da djetetu govorite «Nemoj lagati!», radije mu recite «Lijepo je (ili treba) govoriti istinu!» i sl.
Dijete najviše uči kroz igru i razgovor!
Kako su riječi laž, istina, dobro, loše, marljivost, dobročinstvo itd. za malu djecu apstraktni pojmovi, treba ih uvoditi postepeno, kako bi ih djeca razumjela. Za to su, opet, potrebni primjeri, kako iz svakodnevnog života, tako i iz priča za djecu, bajki, lutkarskih predstava, uživljavanja u uloge… Djeca kroz igru najviše toga mogu naučiti. Dok s djetetom slažete lego kockice, možete mu ispričati kako je važno truditi se, ne odustajati lako, hrabriti ga da i dalje radi, pomoći mu da savlada neuspjeh, učiti ga strpljenju, i na kraju, nagraditi njegovo strpljivo slaganje kockica pohvalom, čestitkom, poljupcem, omiljenim slatkišem i sl.
Igra sa sličicama koje ćete zajedno s djetetom izraditi, može da bude vrlo uspješna u nenametljivom dijeljenju savjeta djetetu. Treba napraviti po četiri različite sličice s likovima životinja, cvijeća, predmeta i sl. i poredati ih u četiri kolone i četiri reda, s tim da ćemo samo jednu sličicu otkriti, a sve ostale će biti okrenute naličjem. Otkrivanjem sličica i njihovim slaganjem u kolone, cilj je da se sve poslože na prava mjesta. Ukoliko dijete to pravilno složi, dobija mogućnost da mu se iz «čarobne knjige» pročita zlatno pravilo. Roditelji će, naravno, u lijepo dizajniran rokovnik napisati ta pravila po želji i čitati ih djeci. Zlatna pravila se mogu «dijeliti» kao nagrade i za dobro obavljen neki posao i sl. Kad djeca nauče čitati i pisati, treba ih podstaknuti da sama zapisuju mudre izreke.
«Iako su jezik i logika misaonog mozga važni za učenje djece vrijednostima, oni neće oblikovati ponašanje vašeg djeteta kao što će to učiniti osjećaji ponosa i pripadnosti koji prate djela staranja i pomaganja drugima». (psiholog Lorens E. Šapiro)
Ali, koliko god je važno djetetu uputiti verbalnu poruku kako nešto treba raditi ili ne, važno je to i primijeniti u svakodnevnom životu. Dobročinstvu se dijete uči i kroz primjere iz priča (bilo onih za djecu, bilo onih koje im pričaju roditelji), ali je najbolji način da tu osobinu dijete stekne u njenoj praktičnoj primjeni, odnosno, da zajedno s roditeljima pomaže starijima, siromašnima, djeci bez roditelja itd. Djecu treba odmalena učiti da budu obazriva prema drugima, prije svega prema članovima porodice u kojoj žive. Zato je važno da se svi članovi međusobno pomažu, poštuju i cijene, da upućuju jedni drugima lijepe riječi, izbjegavaju ono što neko od njih ne voli, ne provociraju se, a teže tome da jedni druge iznenade nečim, da učine druge sretnim i zadovoljnim. Da bi se to njegovalo u porodici i svakodnevno praktikovalo, može se na zid okačiti prazan list papira na koji će se upisivati lijepi gestovi jednih prema drugima. Može se takođe napraviti i spisak loših manira kako bi se onima koji to rade skrenula pažnja na njihovo ponašanje.
Da biste dijete poučili poštenju, ispričajte mu da vam je prodavač vratio više novca nego što je trebalo, ali da ste mu vi to vratili, jer taj novac nije vaš. Neka to bude ispričano ležerno, onako usput, ali će to vaše dijete dobro zapamtiti i cijeniti. Priče o tome kako su završili ljudi koji su lagali ili krali, neka se povremeno nađu na repertoaru priča pred spavanje, poučnije su od onih na koje smo dosad navikli svoju djecu.
Važno je moralne pouke i poruke djeci slati spontano, ne prenaglašavati ih i ne ponavljati ih često kako ne bi djeci dosadile. Poželjno ih je spominjati u različitim kontekstima, s različitim ulogama, kako bi djeca mogla da ih uporedjuju, otkrivaju sličnosti i razlike.
S obzirom na to da djeca vole životinje, pričanje poučnih basni je preporučljivo i učinkovito. Potrebno je samo naći adekvatne sadržaje. Ukoliko se ne mogu naći priče za djecu kojima bi željeli da odgajate neku pozitivnu crtu ličnosti kod djeteta, nije naodmet da sami posegnete za izmišljanjem priča kojima želite postići odgovarajući efekt.
Da biste kod djeteta podržavali iskrenost i istinoljubivost, važno je da ne kritikujete dijete kad vam prizna da je nešto skrivilo, jer će ono zbog straha od prijekora, ubuduće izbjegavati da prizna svoju grešku. Umjesto toga, porazgovarajte s djetetom o tome, uvidite zašto je to uradilo i dogovorite se s njim da će se ubuduće truditi da se to ne ponovi. Pozitivno ponašanje potkrepljujte pohvalama i nagradama, a negativno ignorišite. Ukoliko se negativno ponašanje počne učestalije javljati kod vašeg djeteta i nakon razgovora s djetetom o tome, onda je na redu kazna. To može biti uskraćivanje djetetu gledanja TV-a, igranja videoigrice i sl. ili obaveza da radi nešto za što znate da mu nije omiljeni posao. Fizičko kažnjavanje je dopustivo u slučajevima kad nijedan od navedenih pedagoških postupaka ne bude učinkovit. To ne znači da mu odmah treba pribjeći, nego da ni ta opcija nije isključena jer dijete jednostavno treba da zna granicu i svoje mjesto. Ne treba dozvoliti da dijete manipuliše roditeljima na bilo koji način.
Ono što je važno za postupke djece jeste činjenica da djetetu treba objasniti zašto nešto ne treba raditi. Dakle, bitno je dati racionalno objašnjenje koje dijete može pojmiti, odnosno argumentovati svoje tvrdnje. Kad je dijete starije, od njega se može tražiti da samo razmisli o tome zašto ne treba lagati, podvaljivati, varati i sl. Ne bježite od toga da svom djetetu ispričate anegdotu iz svog života o posljedicama (bilo pozitivnim, bilo negativnim) svoga ponašanja. Djeci odmalena treba usaditi osjećaj za to da će sve što rade imati neke efekte, bilo odmah, bilo nakon izvjesnog vremena.
I na kraju, važno je da djeca postanu svjesna da ih neko uvijek posmatra i bilježi njihova djela, čak i kad roditelji nisu tu. Bogobojaznost je najbolji način da dijete shvati odgovornost za svoje postupke, da se trudi da svaki dan bude dobro. Ako dijete dobije peticu i tome se jako obraduje, razlog tome potražite u njegovoj marljivosti i trudu, ali spomenite i to da se moglo desiti da se tih odgovora na kontrolnom nije moglo sjetiti, tako da je uz Božiju pomoć uspješno uradilo sve zadatke. A dragi Bog mu je pomogao jer je i dijete sigurno nekome pomoglo. Objasnite djetetu da se pomagati nekome ne odnosi samo na uobičajene postupke koje koristimo, već da nekome mogu mnogo pomoći ako mu ne odmažu!
Naprimjer, umjesto da ljutito djetetu kažete da ne galami, kad se želite odmoriti nakon napornog posla, recite mu: «Molim te, hoćeš li mi nešto pomoći?» Takva pitanja uvijek kod djece probude interesovanje, jer su djeca po prirodi spremna da priskoče u pomoć, tada se osjećaju kompetentnim, važnim, znaju da je nekome stalo do njihove pomoći i dr. Onda djetetu recite: «Pomozi mi da se odmorim, kako bi se poslije s tobom mogao/la igrati, važi?» Dogovor s djetetom je jedan od najučinkovitijih načina da vas dijete posluša, dok gruba naređenja, povišen ton i smrknuto lice mogu proizvesti željeni efekat, odnosno izvršenje naredbe, ali dijete to neće uraditi od srca, radosno…
Maniri kulturnog ponašanja
U pozitivne crte ličnosti spadaju i maniri kulturnog ponašanja, po kojima se svaka osoba dobro poznaje. To je prati i kroz školovanje i na ulici, u komunikaciji s drugima, na poslu, kroz cijeli život. To kako se vaše dijete ponaša u društvu je vaše ogledalo i to najmanje 80 %! Ostalo mogu biti utjecaji vršnjaka, nastavnika, televizije. Da bi se stekli maniri kulturnog ponašanja, potrebno je imati temelj u porodičnom vaspitanju, na koji se kasnije nadograđuju načini ponašanja u školi.
Ovdje je važno istaći da maniri kulturnog ponašanja trebaju postati navika, dječija svakodnevnica, a ne nešto što treba pokazati samo kad dođu gosti, u školi, kad je dijete u društvu drugih i sl. Jer, ponašati se bahato u kući, a lijepo u školi i nekom društvu je opterećenje za dijete. Zato u samoj porodici članovi treba da se ophode jedni prema drugima kao da je neko nepoznat tu prisutan. Ako supružnici nikad ne kažu jedno drugome «molim te, možeš li mi dodati so» za vrijeme jela, neka ne očekuju od svog djeteta da se u gostima učtivo ponaša za stolom. Ili, ako roditelj nikad djetetu ne kaže «hvala» nakon što mu ono donese čašu vode, neka ne očekuje da će dijete u školi reći «hvala» prijatelju iz klupe kad mu pozajmi gumicu.
U manire kulturnog ponašanja spadaju: pozdravljanje, lijepo ponašanje za stolom, otvaranje vrata, pridržavanje kaputa, okretanje cipela, šutnja dok neko govori… Ukoliko roditelji istovremeno pričaju ili prekidaju u govoru jedno drugo, onda će i dijete u školi imati problema zbog toga. Isto je i s povišenim tonom, ružnim upadicama, neslanim šalama na tuđi račun, izrugivanjem s drugima, imitiranjem, pravljenjem grimasa i sl.
Evo nekoliko prijedloga kako da kod djece usadite manire kulturnog ponašanja:
Ličnim primjerom i dosljednošću u tome;
Stalno podižite nivo svojih očekivanja o tome kako se vaše dijete treba da ponaša u svakodnevnom životu;
Ni pod kakvim uslovima ne treba tolerisati bezobrazno ili sirovo ponašanje djeteta;
Kad dijete uradi nešto loše, preispitajte se da li je taj loš manir «pokupilo» od vas, ako nije onda pitajte dijete od koga je to naučilo i objasnite mu da je to loše;
Napravite spisak specifičnih pravila lijepog ponašanja koji ćete utanačiti zajedno s djetetom i s vremena na vrijeme ga proširivati i mijenjati ubacujući nova pravila;
Lijepo ponašanje djeteta stalno potkrepljujte pohvalom i nagradom;
Trebate biti svjesni da su lijepi maniri jedna od vještina koje je lako naučiti, a koja može da bude presudna u kasnijem društvenom uspjehu vašeg djeteta, te im zato treba posvetiti dužnu pažnju.
Umjesto zaključka
Prilikom odgajanja djeteta treba voditi računa o njegovom odnosu prema samom sebi, prema drugima, ali i prema prirodnoj okolini. Ekološku svijest, koju roditelji tako često zanemaruju, treba razvijati odmalena, uporedo s ostalim pozitivnim osobinama ličnosti. Za početak, opet je bitan odnos roditelja prema užoj i široj prirodnoj sredini. Ako majka u supermarketu kupljene namirnice stavlja u pleteni ceger koji je ponijela, a ne u najlon kese, s obrazloženjem da su teško razgradive i da zagađuju našu okolinu, onda su to dobre pretpostavke da i dijete razmišlja na sličan način. Isto je i s racionalnim korištenjem vode, sa smanjenom upotrebom deterdženata, s obazrivošću prilikom bacanja otpadaka, ali i s brigom o zelenim površinama oko kuće ili u gradu, sadnjom voća i cvijeća i sl. Uključivanje djeteta u eko-sekcije i pokrete zelenih takođe je dobar način da se kod djece na vrijeme razvije svijest o očuvanju životne sredine. Ukoliko roditelji nastoje da što više slobodnog vremena provedu u prirodi, ukoliko se trude oko svojih kućnih biljki, te preferiraju svježe i eko-namirnice, naravno da će to imati pozitivne učinke u dječijem «eko-vaspitanjuu» koji danas, nažalost, nije ni na margini, jer ga prosto nema.
Dakle, odgojna nastojanja roditelja, usmjerena na razvijanje i formiranje bilo kojeg aspekta dječije ličnosti, trebaju se sprovoditi sistematično i postepeno, bez prisile, pretjeranog navaljivanja i insistriranja. Dijete treba da stekne osjećaj da se pozitivne osobine koje smo na početku naveli podrazumijevaju i da se od njega očekuje da ih i ispoljava u svakodnevnom životu. Djeci, naravno, treba objasniti da sva djeca nemaju razvijene manire kulturnog ponašanja i sl. te da je njihov zadatak da im pomognu u tome, a ne da ih diskriminišu. Djecu treba učiti različitostima, toleranciji i prihvatanju drugih i drugačijih. Dijete treba da shvati da svi ljudi nisu isti, te da je svako osoba za sebe, sa svojim potrebama, pogledima na svijet, urođenim ili stečenim karakteristikama. To će kasnije olakšati djetetovu komunikaciju u razredu i društvu uopštee.
Način kako se roditelji ponašaju jedno prema drugom biće zapravo model kako ono treba da se ponaša prema drugima. Zato je na roditeljima velika odgovornost i od njih prvenstveno zavisi u kakvu ličnost će se razviti njihovo dijete. Trebaju biti svjesni i toga da je škola, prije svega, obrazovna institucija, a da primarnu ulogu u odgoju djece ima porodica. Stalno lično preispitivanje, samokritika i samoprocjena, te korigovanje vlastitog ponašanja, dobra su pretpostavka uspješnosti roditeljskih nastojanja. Ako se tome pridoda stalna komunikacija s članovima porodice, otvorenost, iskrenost i međusobno povjerenje, ljubav i uzajamna podrška prije svega, onda su stvoreni uslovi za formiranje djetetove zdrave i stabilne ličnosti.
Autor Medina Jusić Sofić
Izvor:Odgoj.com
DURMITOR.COM 
Leave a Reply