Utvrdjivanje zaštićenih regiona dugo vremena je podrazumijevalo samo cjelokupnu zaštitu i «prenošenje» pojedinih djelova prirode budućim generacijama, dok je čitava preostala priroda nemilosrdno eksploatisana i, često nepovratno, uništavana. U ovom trećem milenijumu
čovječanstvo je prestalo da razmišlja na ovakav način. danas očuvanje označava upravljanje,
uživanje i obnavljanje – ne skrivanje u tami izblijedjelih uspomena o svijetu kakav je nekad bio,
već neagresivno korišćenje nevjerovatne sposobnosti – tipične za našu vrstu – da djelujemo na
sredinu u kojoj živimo.
Deklaracija o neodloženoj zaštiti kanjona rijeke Tare i njegove šire okoline(Arhiv iz 2004 godine)
“Utvrdjivanje zaštićenih regiona dugo vremena je podrazumijevalo samo cjelokupnu zaštitu i «prenošenje» pojedinih djelova prirode budućim generacijama, dok je čitava preostala priroda nemilosrdno eksploatisana i, često nepovratno, uništavana. U ovom trećem milenijumu čovječanstvo je prestalo da razmišlja na ovakav način. danas očuvanje označava upravljanje, uživanje i obnavljanje – ne skrivanje u tami izblijedjelih uspomena o svijetu kakav je nekad bio, već neagresivno korišćenje nevjerovatne sposobnosti – tipične za našu vrstu – da djelujemo na sredinu u kojoj živimo.
Još uvijek ima očuvane prirode u svijetu. U kanjonu rijeke Tare i na obližnjem masivu Durmitora (Crna Gora, Srbija i Crna Gora), naprimjer, možemo i danas da se izgubimo u šumi, da lutamo «kamenim morem» karsta, da se popnemo na najviše vrhove (još uvijek netaknute ljudskom rukom) i da plivamo u glacijalnim jezerima. Ne zbog toga što čovjek još nije uspio da kolonizuje svaki kutak naše planete, već zato što je shvatio da mora da očuva ono što nije moguće povratiiti i za to je odredio pojedine regione u svijetu: nacionalne parkove, rezervate prirode I zaštićene oblasti različitih tipova i nivoa značaja. Često se dešava da nacionalni park bude osnovan da bi se zaštitio jedan fenomen, životinjska vrsta kojoj prijeti istrijebljenje ili, jednostavno, ljepota izuzetnog predjela. No, svaki od ovih jedinstvenih aspekata mora biti posmatran zajedno sa ostalim, pa često značaj zaštićene oblasti prevazilazi njene, često uske, granice. Zajedničko im je to što su ih stvorili oni koji su jasno sagledali biološku raznovrsnost I jedinstvenost baš takvog mjesta na Zemlji; raznovsnost koju je trebalo očuvati interakcijom čitavog čovječanstva.
I drugi elementi, ne manje značajni, mogu uvećati vrijednost zaštićene oblasti. Prje svega, turistički: tipičan efikasan park raspolaže svim strukturama za prihvatanje turista i pružanje informacija.U njemu su takodje obezbijedjeni smještaj, od hotela do skromnih i običnih zaklona, staze ili druge mogućnosti za kretanje po parku da bi se vidjeli najvažniji djelovi, posmatrala fauna, botanički vrtovi, muzeji, ali i osoblje za kontrolu pratnju turista. U mnogim zemljama sa razvijenom tradicijom u zaštiti životne sredine, godišnji broj posjeta nacionalnim parkovima često je veći od ukupnog broja stanovnika te zemlje.
Imajući u vidu da značaj prirodne i kulturne baštine prevazilazi granice pojedinih zemalja, 150 zemalja članica UNESCO usvojilo je 1972. godine, Konvenciju o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, poznatiju kao Konvenciju o svjetskoj baštini. Prema tome, i vlasti kao i lokalne zajednice imaju sasvim odredjene potrebe, ali i apsolutnu odgovornost za potpunu zaštitu svih takvih bogatstava, koja nemaju cijenu.
Na padinama Komova izvire vodotok koji se strpljivo, milionima godina, valja preko drevnih stijena Crne Gore u dolinu. Taj tok je rijeka Tara, koja teče 150 kilometara od svog izvora do gradića Šćepan-polja gdje se sastaje sa Pivom, stvarajući transbalkansku rijeku Drinu. Rijeka Tara je izdubila brojne doline cijelim svojim tokom, ali njeno remek djelo je kanjon Tare čija je najveća visinska razlika, mjereno od nivoa rijeke, 1.300 metara.
Duboke pećine i oštećenja podsjećaju na ruševina zatvora, na zamkove sa grudobranima i utvrdjenim zidovima, ili na crkve sa zvonicima i šiljcima, niše i refugijume koji nude fantastične prizore ljudskom oku. Kanjon Tare je, uistinu, jedno od svjetskih čuda.
Ova oblast predstavlja kolijevku mnogobrojnih civilizacija, prošlih i sadašnjih, od kojih je svaka imala svoju viziju svijeta i prirode. Tragovi paleolitskog čovjeka miješaju se sa grobovima iz bronzanog doba i sasvim drugačijim ostacima naselja Rimljana, Ilira i proto-Slovena, čija je religija zahtijevala savršeni sklad sa silama prirode. Danas je neophodno artikulisati način upravljanja sredinom u kanjonu Tare i njegovoj okolini i primjeniti sve mjere zaštite ovog neprocjenjivog blaga.
Kanjon Tare je 1977. godine, uključen u UNESCO-ovu Listu svjetske baštine pod pokroviteljstvom Programa «Čovjek i biosfera». U skladu sa tim, čitav sliv rijeke Tare i Nacionalnog parka Durmitora proglašeni su svjetskom kulturnom i prirodnom baštinom 1980.godine. U ovom zaštićenom području danas živi oko 24 hiljade ljudi. Sama rijeka Tara, sa preko 100 bukova i preko 100 izvora predstavlja dragulj nad draguljima na globalnom nivou. Čitavo područje se odlikuje veoma izraženim biodiverzitetom, što govori o jedinstvenom autohtonom razvoju genofonda od neprocjenjive vrijednosti.
Na osnovu svega iznijetog, Nacionalna Komisija Srbije i Crne Gore i njen Komitet «Čovjek i biosfera», na osnovu mnogobrojnih konsultacija sa kompetentnim i svjetski priznatim stručnjacima naročito ističu:
Ne preporučuje se izgradja hidroenergetskog sistema «Buk Bijela», jer bi takva aktivnost dovela do nesagledive ekološke devastacije kanjona Tare i Nacionalnog parka «Durmitor» (I oblasti koje gravitiraju zaštićenom regionu), a bezbjedonosno i do mogućih dramatičnih poremećaja u zoni nizvodno od tog hidrosistema (slivovi Pive, Drine, Save i Dunava). Kanjon Tare, dakle mora se u potpunosti zaštiti od svakog neadekvatnog ponašanja koje ne poštuje medjunarodno priznate normative i standarde.
Po shvatanju Nacionalne Komisije Srbije i Crne Gore za saradnju sa UNESCO i njenog Komiteta «Čovjek i biosfera», moraju se učiniti svi mogući napori u pravcu široke edukacije o isključivo namjenskom korišćenju prostora i prirodnih resursa i utvrdjivanja Strategije održivog razvoja Kanjona Tare i susjednih oblasti”.
Neobično cijenimo zainteresovanost i pomoć UNESCO-a i UNESCO-ROSTE u očuvanju
svjetske baštine na teritoriji Srbije i Crne Gore.
Komitet «Čovjek i biosfera» Nacionalne Komisije Srbije i Crne Gore za saradnju sa UNESCO-m još jednom izražava svoju punu zainteresovanost i spremnost da svojim stručnim, naučnim i edukativnim potencijalima pomogne svim zainteresovanim institucijama, nevladnim organizacijama i lokalnoj zajednici u smislu razrješenja nastalog problema, a sve u funkciji preporuka i mišljenja UNESCO-a.
U Beogradu, 09.11.2004. Predsjednik
Komiteta «Čovjek i biosfera» Nacionalne
Komisije Srbije i Crne Gore za saradnju sa
UNESCO-om
Prof.dr Božidar Ćurčić
O Rezervatima Biosfere
MAB je skraćenica na engleskom jeziku sa značenjem Čovjek i biosfera. Program MAB postoji od 1970. godine u okviru Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (Unesko). Jedan od projekata programa MAB bilo je i stvaranje svjetske mreže zaštićenih područja nazvanih rezervati biosfere. Njihov koncept je određen 1974. godine, a prvi rezervati formirani su 1976. godine.
Tri su osnovne funkcije rezervata biosfere:
· zaštita – predjela, ekosistema, vrsta i genetičke raznovrsnosti
· razvoj – društveno-ekonomski zasnovan na principima održivosti
· podrška – naučno-istraživački rad, praćenje stanja (monitoring), obrazovanje i razmjena informacija
Rezervati su prostorno organizovani u tri zone, sa različitim funkcijama i režimima zaštite:
· centralna zona (core area) – najviši stepen zaštite, jedina dozvoljena aktivnost u ovoj zoni je praćenje stanja i istraživanje
· tampon zona (buffer area) – dozvoljava određene aktivnosti (poljoprivreda, rekreacija, turizam)
· prelazna zona (transition area) – ima naglašenu razvojnu ulogu u skladu sa principima održivosti
Akcioni plan za rezervate biosfere sačinjen je 1984. godine nakon prvog međunarodnog kongresa o rezervatima biosfere u Minsku. U skladu s dešavanjima vezanim za Svjetski samit u Riu 1992. godine i razvoj interneta, bila je očigledna potreba za novom stretegijom za rezervate biosfere koja je usvojena na drugom kongresu u Sevilji 1995. godine i sadrži četiri osnovna cilja:
· očuvanje prirodne i kulturne raznovrsnosti
· aktivno učešće lokalnog stanovništva u upravljanju rezervatom usklađeno s prostornim planiranjem
· istraživanje, praćenje, obrazovanje i obučavanje
· formiranje svhetske mreže rezervata biosfere
Treći međunarodni kongres o rezervatima biosfere se održava u februaru 2008. godine u Madridu.
Svjetska mreža broji 529 rezervata biosfere u 105 država. U Crnoj Gori je jedani rezervat biosfere Kanjon rijeke Tare
SEVILJSKA STRATEGIJA (1995)
U okviru UNESCO-vog programa čovjek i biosfera (MAB), osnivaju se rezervati biosfere koje proglašava Koordinacioni savjet MAB programa na pojedinačni zahtjev zainteresovane države. Rezervati biosfere, od kojih svaki ostaje u isključivoj nadležnosti države u kojoj se nalazi i podvrgnut je isključivo lokalnom zakonodavstvu, čine svjetsku mrežu u kojoj pojedine države učestvuju na dobrovoljnoj bazi. Sadašnji zakonski okvir svjetske mreže rezervata biosfere formulisan je sa ciljem da se uveća efikasnost pojedinačnih rezervata i ojača komunikacija i saradnja na regionalnom i medjunarodnom nivou.
Zakonski okvir ima za cilj da doprinese širem predstavljanju rezervata biosfere i podstiče i predstavlja uzorne radne primjere. Predvidjenu proceduru za isključivanje sa liste treba shvatiti kao izuzetak od generalno pozitivnog pristupa i treba je primjenjivati tek nakon pažljivog razmatranja uzimajući u obzir kulturnu i društveno-ekonomsku situaciju u datoj zemlji, i nakon konsultacija sa Vladom. Prema datom zakonskom okviru rezervati biosfere su područja kopnenih ili priobalnih/morskih ekosistema ili njihova kombinacija, koja su medjunarodno priznata u okviru UNESCO-vog programa MAB-a a u skladu sa datim zakonskim okvirom.
Rezervati biosfere formiraju svjetsku mrežu. Mreža predstavlja sredstvo očuvanja biološkog diverziteta i održivog korišćenja njegovih komponenti, čime doprinosi ostvarivanju ciljeva konvencije o biološkom diverzitetu, Ramsarske konvencije, Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine i drugih relevantnih konvencija i dokumenata. Pojedinačni rezervati ostaju u nadležnosti države na čijoj se teritoriji nalaze a države preduzimaju mjere koje smatraju potrebnim u skladu sa sopstvenim zakonodavstvom.
Funkcije
Kombinujući tri dolje navedene funkcije, rezervati biosfere treba da teže tome da postanu uzorni lokaliteti na kojima se istražuju i demonstriraju različiti pristupi očuvanju i održivom razvoju na regionalnom nivou.
1. očuvanje
– doprinos očuvanju pejzaža, ekosistema, vrsta i genetske raznolikosti;
2. razvoj
-pospješivanje prirodnog i humanog razvoja koji je socio-kulturno i ekološki održiv
3. logistička podrška
-podrška za demonstracione projekte, ekološko obrazovanje i obuku, rad na istraživanju i praćenju koji je povezan sa lokalnim, regionalnim, nacionalnim i globalnim pitanjima očuvanja i održivog razvoja.
Kriterijumi
Opšti kriterijumi koje odredjeno područje treba da ispunjava da bi bilo proglašeno rezervatom biosfere:
1. da obuhvata mozaik ekoloških sistema koji su reprezentativni za šire biogeografgske regione, uključujući i gradaciju ljudskih intervencija
2. da bude od značaja očuvanja biodiverziteta
3. da pruža mogućnost za istraživanje i demonstriranje različitih pristupa održivom razvoju na regionalnom nivou
4. da bude takve veličine da može ispuniti tri funkcije rezervata biosfere koje su naprijed navedene
5. da obuhvati ove funkcije kroz primjereno zoniranje, kojim se razlikuju:
a) zakonski uspostavljeno uže područje ili područja odredjena za dugoročnu zaštitu, u skladu sa ciljevima očuvanja za dati rezervat, odgovarajuće veličine za potrebe ostvarivanja takvih ciljeva.
b) jasno definisana tampon zona ili zone koje okružuju ili se naslanjaju na uže područje ili područja, u kojima se mogu obavljati samo one djelatnosti koje su kompatibilne sa ciljevima očuvanja,
c) spoljašnje prelazno područje u kojem se predstavlja i razvija praksa održivog upravljanja resursima.
6. potrebno je napraviti takve organizacione aranžmane koji omogućavaju značajno uključivanje i učešće inter alija organa vlasti, lokalne zajednice i privatnih interesa u samom procesu projektovanja i realizacije funkcija rezervata biosfere.
7. Pored toga potrebno je obezbijediti i sljedeće:
a) mehanizme upravljanja ljudskim aktivnostima u tampon zoni ili zonama
b) plan ili politiku upravljanja za dato područje kao rezervat biosfere
c) imenovani organ ili mehanizam za primjenu ovog plana ili politike,
d) programe istraživanja, praćenja, obrazovanja i obuke.
DURMITOR.COM 
Leave a Reply