Bila je prva polovina juna. Prišli smo Tari i vidjeli nemoćno srnče kako leži blizu obale, rođeno tek prije nekoliko dana. To je onaj dio našeg parka koji se graniči sa rijekom Tarom. Obavijestili smo direktora i dogovorili se da ga uzmem i odnesem kući…Evo ga sada, poraslo je…
Ovako priča Goran Radenović, rendžer u NP „Biogradska gora“, koji je od juna obogatio svoje uvijek impozantno stado domaćih životinja u mojkovačkom selu Podbišće. I ponosno dodaje – ko nije podizao domaće životinje ne može ni divlje.
Miran
Uređeno dvorište pred trospratnicom Gorana Radenovića u Podbišću.Mnogo cvijeća. Dosta pomoćnih objekata jer su selu i radu oni neophodni. Pri objektu ograda, u njoj dosta zelenila. U ćošku – Miran, glavni junak ove priče.
– Imao je nekoliko dana kada je postao „stanar“ našeg imanja i bio je miran pa smo mu dali ime – Miran, objašnjava Goran Radenović.Miran se krije iza granja, onda reaguje na Goranov poziv. Primiče se njegovoj ruci, očekuje šećer, prekrupu…
– Prvih dana Miranova hrana bila je iz flašice. Mrštio se na kravlju vareniku. Sa sto muka bi popio možda kafenu šolju. Sada se navikao. Tri boce varenike popije kao ništa. Od domaće varenike i čovjek jača, a ne životinja – priča nam sa osmijehom Goran Radenović.Goranova supruga Dana je Mirana prihvatila kao kućnog mezimca i stanovnika imanja „posebnog reda“.
Teško privikavanje
– U početku je imao krizu. Bez živosti, bez pravog i zdravog pokreta. Bilo me je strah da će uginuti i da će se tobaš desiti na našem imanju koje ima vjekovnu tradiciju u držanju stoke i životinja. Vidjelo se da je pod stresom. Svoj prirodni svijet je zamijenio drugim na koji se, uz našu pažnju, navikavao iz dana u dan. Mislim da se polako adaptira jer je kod nas od kada je imao nekoliko dana. Da je došao u sadašnjem uzrastu, mislim da se ne bi privikao – kaže Dana Radenović.
Pokušavamo fotoaparatom da zabilježimo nesvakidašnji prizor, ali mirni Miran kad aparat nije u Gorano-vim rukama – namiriše opasnost i bježi. U dva skoka našao se u zelenilu, iza ograde.
Miran voli da se igra sa gazdaricom Danom, ali i ona mora da se pripremi. Posesivan je i plašljiv, naročito kad osjeti druge životinje. Jednom je Dana rukom dohvatila gotovo trofejnog šarplaninca koji je takođe na imanju i krenula ka Miranu. Lane je osjetilo miris psa, pokušalo da pobjegne od Dane i preskoči ogradu.
Popularnost
Miran nije ljubimac samo Radenovića. On je ubjedljivo najpopularniji čertvoronožac u Podbišću i okolini. Goran se šali i kaže da je imao odličnu turističku posjetu – djeca iz okoline, ali i turisti koji kreću ka „Imanju Rakočević“ svrate da Bambija vide iz blizine.
Znaju Radenovići da Miranu treba društvo. No, kako je vrlo nepovjerljiv, počeli su da ga pripremaju korak po korak. Za početak, društvo mu na spavanju prave dvoje jagnjadi koje Goran ubaci kod njega kad padne mrak. Čim se navikne na njih upoznaće ga sa ostatkom ove velike složne ,,porodice“.
Zov prirode
Miran je kod Radenovića na bezbjednom. Ali, svi znaju da to nije njegovo prirodno okruženje. Jednom će osjetiti zov prirode.
– Prije desetak dana sam odlučio da rizikujem i da ga pustim iz ograde. U tri skoka Miran se našao skoro do njive. Pratio sam ga pogledom. Iz svakog pokreta izbija ona silina i zov divljine. Vidi se da mu prija sloboda bez ograničenja. Ja ga zovem, a on kruži… U pojedinim momentima iamo sam osjećaj da ga priroda, ona nepoznata sa kojom se nije susrio, dove i da joj ide u susret. No, bio sam uporan. Što sam ga duže zvao, više mi se primicao i na kraju je došao do moje ruke – priča Goran Radenović.
– Zimus ću ga pustiti sa ovcama. A, na proljeće će sa nama na ispašu. Tako će početi Miranov povratak prirodi… Raste brzo… Pogledajte, već su počeli da mu rastu rogići – pokazuje Goran na vrh Miranove glave gdje će mu kad sasvim odraste stajati rogovi. Do tada uživaju svi. Miran je na mirnom i svi su mirni.
Ima jelena u prašumi
Pretpostavlja se da je Mirana u prašumi ostavila majka. To kod ove životinjske vrste nije uobičajeno. Pa, zašto majka srna ostavi svoje mladunče, pitali smo magistra geografskih nauka Darka Brajuškovića.
– Ona to uradi u blizini vode, kada osjeti opasnost ili ide u potragu za hranom. Ovo je prvi put da smo našli lane. Poslednji put smo pronašli lane od košute i eno ga i danas
na imanju našeg rendžera Jovana Bogavca. Izdigli su sa njim na katun Bjelasice. Lane preko dana luta po prašumi ali se uveče vrati kod njihove kolibe – priča Brajušković.
Naš sagovornik je direktor NP „Biogradska gora“. Kaže nam da na pitanje koliko ima jelenske divljači u Biogradskoj prašumi, ne može precizno odgovoriti.
– Precizna evidencija je nemoguća, ali je sigurno da je broj svih životinjskih vrsta u porastu. Posljednjih godina smo cijeli prostor sačuvali od krivolova i drugih problema, i na taj način stvorili uslove za njihov opstanak. Na jednom snimku naših rendžera od proljetos vidi se jelensko krdo u kojem se može izbrojati dvadeset grla – kaže Brajušković.
On dodaje da ta vrsta treba da bude znak prepoznavanja prašume.
– Valja intenzivno raditi na njihovom očuvanju. Ovdje čovjek može doživjeti nesvakidašnje iskustvo – da mu jelen iz ruke pojede kocku šećera. To je siguran znak da ste u pravoj prirodi, da je očuvana – ističe Brajušković.
Srnin strah
Goran Radenović je profesionalni rendžer u NP „Biogradska gora“. Uvijek je bio okružen životinjama i prirodom. Njegova porodica poznata je po velikim stadima. Trospratna kuća ušuškana je u veliko zelenilo, pa kad iz nje izađe – opet je u kući jer je priroda njegov drugi dom. Razumiju se. Zato i ne čudi što je Miran završio baš kod njega. A, nije ni prvi put da rendžer Goran nađe ostavljeno ili izgubljeno mladunče.
– Ovo je prvi put da nađemo mladunče od srne – kaže Goran i objašnjava:
– Srna je najplašljivija životinja. Zbog toga ona nema žuči.
Pukla bi joj od straha ili od trčanja. Priroda je time obdarila da bi se borila za opstanak.
Tekst i foto Dražen Drašković
Izvor:Pobjeda
DURMITOR.COM 
Leave a Reply