Rabindranath Tagore

I danas, nakon stotinu ljeta od kako su potekle, žive Tagorine pjesme, jače nego prije, jer ih znaju i govore, pjevaju i sviraju u tišini samoće i radosti milioni poklonika širom svijeta stvarajući nevidljive, čvrste spone ljubavi i jedinstva duha.

“Čeznem da ti kažem riječi od dubine koje čuvam za te;
ali ne usuđujem se, od straha da se ne podrugneš.
Zato sam sebe ismijavam i tako, u šali, osipa se moja tajna.
Olako zborim o svom bolu, plašeći se da ti to ne učiniš.
Čeznem da ti kažem riječi od istine koje čuvam za te;
ali ne usuđujem se, jer se bojim da im nećeš vjerovati …”
Iz zbirke pjesama Vrtlar

Kako pisati o čovjeku bez granica, bez korijena i kraja, jer njegove su granice svemir, njegovi su korijeni u nebu, a njegov kraj je beskraj …?
Kako opisati na nekoliko stranica papira život čovjeka koji je živio punim životom, čije su vizije i snovi bili nedjeljivi od akcije, za koga je vrhunska mudrost bila Ljubav kao pokretač i razlog stvaranja, a osjećanje duhovnog bratstva sa svim ljudima svijeta i borba za Čovjeka – prirodni način postojanja, a da u svojoj malenkosti i neznanju nešto ne propustimo?
Postoje veliki, a toliko istinski i jednostavni ljudi o čijem bujnom životu mogu govoriti jedino njihova djela i kvalitet njihove duše i duha koje je nemoguće opisati; veliki mistici i preobrazitelji koji se rađaju da bi čovjeku pomogli prepoznati i živjeti vječne vrijednosti, one koje su izvor, jezgra i smisao postojanja.
U svetoj povorci takvih ljudi nalazi se i Rabindranat Tagora, mnogima poznat samo kao indijski pjesnik i romanopisac.
Ovim, za Tagorin život i djelo, preskromnim tekstom željeli bismo obnoviti spomen na tog dragog, istinskog Čovjeka i osvijetliti one manje znane dijelove njegovog života i stvaralaštva.
“Ljubav nam jedina daje pravo govoriti o onome što je toliko veliko da našem iskustvu i razumijevanju izgleda neosvojivo; jer ljubavi je važno da voli, a ne da osvaja.”, rekao je pandit Nehru upuštajući se u kazivanje o Tagori.
Neka i ovo kazivanje bude mali čin ljubavi.

OD DJETETA DO ČOVJEKA

“Poljubio sam svijet očima svojim i udovima; uvio sam ga u svoje srce, u namotaje bez broja; dane sam mu i noći preplavio mislima sve dok svijet i život moj ne postadoše jedno – i ja ljubim svoj život jer ja ljubim svjetlo nebesko što je tako propleteno sa mnom.” (Zlatopis)

Rabindranat Tagora (Rabindra nath Thakur), Indijac i građanin svijeta, rođen je 7. maja 1861. godine u Kalkuti (Kalikata), pokrajina Bengal u dolini rijeke Ganges, u drevnoj i odličnoj porodici koja je i sama imala važnu ulogu u bengalskoj kulturnoj renesansi.

Porodica Thakur rasla je u bogatstvu i moći kao što je rastao i grad Kalkuta – od ribarskog sela u veliki  trgovački centar i veliku luku.

Rabindranatov djed, Dvarkanat, vlasnik trgovačke firme, bio je poznat u Bengalu kao uskrsitelj domaće kulture, a u Evropi je prozvan Princem zbog raskošnog života i velikodušnog darivanja.
Borio se za vjersko-filozofski, kulturni i nacionalni razvoj Bengala. To pregalaštvo nastavio je njegov najstariji sin i nasljednik, Debendranat, Rabindranatov otac. Za razliku od svoga oca, Debendranat (prozvan Maharši – Veliki mudrac) je živio skromno i odricateljski. Princ je ostavio porodicu u velikim dugovima, te je Maharši s porodicom živio oskudno dok god nije časno vratio sve dugove svoga oca. Ispunjavao je sve svoje svjetovne obveze, ali najdublja čežnja vukla ga je u pustinjačko samovanje i na vjerska hodočašća. Nedugo poslije Maharšijeve konačne odluke da se odrekne životne želje povlačenja iz svjetovnog života u tišinu i osamu himalajskog ašrama (mjesto učenja i kontemplacije), spoznavši da je najbogoljubniji čin služba bližnjima, rodio se njegov osmi sin i četrnaesto od petnaestoro djece, Rabindra. To simbolično i poetsko ime na bengalskom znači: “Sunce koje se rađa.”

Od majke, koja je rano umrla – kad je Rabindra imao sedam godina, naslijedio je ljubav za sve što živi, shvaćanje postojanja kao veličanstvenu igru boga Šive. Od oca je naučio tražiti mudrost u drevnim svetim tekstovima, Vedama i Upanišadama, ali i u običnim, malim i veličanstvenim pojavama – kapljici rose, kamenu na rijeci, tišini drveća …

“Izgubio sam svoju kaplju rose”, jada se cvijet jutarnjem nebu koje je izgubilo sve svoje zvijezde.

“Ne udarci čekićem, već ples vode ispjevat će oblutke u savršenstvo.”

Maharši je malo razgovarao sa svojom djecom, ali ih je podučavao primjerom. Kad je Rabiju bilo šest-sedam godina otac ga je poveo na veliko četveromjesečno putovanje Indijom. To je za njega bilo nezaboravno vrijeme. Svakog se dana ustajalo prije Sunca, uslijedila bi kupanje, svečano pjevanje vedskih hvalospjeva izlasku Sunca, a zatim šetnja i doručak.

Mudri otac zarana je opazio romantičnu i buntovnu prirodu svog nadarenog sina te mu je propisao strogu stegu učenja i vježbi, jer bijaše potrebna disciplina da se talent ne bi raspršio, da bi se izbrusile sposobnosti i produbile sklonosti.

Njihov dom u Đorasanku odzvanjao je od nekoliko desetina glasova, što dječjih, što mladenačkih, što zrelih. Mnogi Debendranatovi unuci bili su stariji od njegove djece. Tagore su organizovali predstave, plesne, muzičke i dramske priredbe pokretali su književne časopise i javne nastupe.

Od najranijih dana Rabindra je naučio biti otvorenog srca prema ljudima i svijetu; bez nepotrebnih sumnji i straha ophodio se s povjerenjem i poštovanjem prema nepoznatim kao i prema poznatim ljudima. U domu Tagora gost je bio svetinja te je svaki, i slučajni namjernik, bio lijepo dočekan i ugošćen. Odnos prijateljske naklonosti i bratstva sačuvao je i gradio kroz cijeli život i stvaralaštvo, u brojnim susretima i putovanjima.

“Upoznao si me s prijateljima kojih nisam znao.
Dao si mi ležaj u domovima koji nisu moji.

Približio si udaljenog, i stranca si stvorio bratom …
Ko te poznaje, tome niko nije tuđ, i ni jedna mu vrata nisu zatvorena.
Oh, usliši molitvu moju, da nikad ne izgubim blaženi dodir u igri mnogostrukoj.”
Nastava i vaspitanje odvijali su se prvo u kući da bi se kasnije nastavili u ortodoksnim školama. Sva Rabindranatova braća bijahu talentovani i izuzetno obrazovani ljudi, od kojih su mnogi zabilježeni u istoriji bengalske filozofije, nauka, književnosti, muzike i slikarstva.
Razdoblje školovanja ostavilo je duboki utisak na Tagoru i rodilo je u njemu otpor prema nastavi kabinetskog tipa, što će kasnije otvoriti novo poglavlje u istoriji indijskog školstva. Naime, Tagora će obnoviti nastavu utemeljenu na načelima “ašramskog” sistema obrazovanja. Nastava “ašramskog” tipa odvijala se većinom u prirodi, a cilj obrazovanja bila je spoznaja istine, a ne gomilanje činjenica.

Kao sedamnaestogodišnjaka poslao je otac Rabindranata u London studirati pravo. Međutim, Tagora se vratio posle tri godine bez diplome, ali sa srcem punim doživljaja. O tome govori u svojoj autobiografiji:
“Umjetnik se služi svim prilikama kako bi pronašao nove elemente u svom stvaralaštvu. I tako su tri godine duboke intimnosti s engleskim srcima, dali nove elemente. Došao sam u Englesku i nisam postao advokat. Nisam doživio stres koji bi razbio okvir mog života. Istok i Zapad sjedinili su se bratski u mojoj ličnosti.”
Maharši je nepogrešivo osjetio trenutak kad će oženiti tog razbarušenog mladića, kao i kakva će mu životna suputnica najbolje odgovarati. Mrinalini, Tagorina žena, bila je polupismena, jednostavna i beskrajno odana svom suprugu; u toku njihovog dvadesetogodišnjeg zajedničkog života rodila je petoro djece, naučila je engleski i sanskrt, glumila u pozorišnim komadima svoga supruga i bavila se prevođenjem.
Maharši je odlučio da upravo Rabindra, najmlađi sin, preuzme poslove porodične firme i upravu dobrima u Šelidi, u sjeveroistočnom Bengalu. Kao što se tiha i samoprijegorna Mrinalini pokazala idealnom životnom suputnicom tako je i boravak na selu bio blagotvoran za pjesnika. Otkrio je u sebi bogatstvo ljubavi i želju da se brine o nezbrinutima, da se pomiješa s priprostom svakodnevicom siromašnih. Svim žarom se predao zadatku ekonomskog i duhovnog preporoda bengalskog sela. Odrekao se prihoda od imanja i uložio ga u osnivanje poljoprivredne banke koja je seljacima davala kredite.
Tagorin rad na oplemenjivanju bengalskog sela bio je neodvojiv od programa obrazovanja i vaspitanja. Važnijim od novčane pomoći smatrao je prosvjećivanje. Buđenje svijesti bio je njegov prvi i najteži zadatak u projektu razvoja sela. Duh obogaljen svakojakim društvenim zabranama i vjerskim praznovjerjem valjalo je najprije iscijeliti i vratiti mu samopouzdanje. Na tom zadatku radio je cijeli život i žrtvovao mu mnogo energije i vremena. Najstarijeg sina uputio je u Ameriku da studira modernu poljoprivredu, kako bi kasnije bio od pomoći u obnovi bengalskog poljodjelstva.
“Ostavi poj taj svečani, ne čisli i ne pjevaj više!
kome se moliš u ovom tajnovitom i pustom kutu hrama,
za dverima zatvorenim?
Otvori oči i vidi da Bog tvoj nije s tobom!
On je tamo gdje ratar ore tvrdu zemlju i gdje
graditelj puteva kamen lomi.
On je s njima za žege i dažda, i prah je na odjeći njihovoj.
Odloži svoju halju posvećeni i budi ravan njemu u prašini ! …”

“Tamo gdje svijet biva jedinstvenim gnijezdom.”

Tagori je ostao u uspomeni, još od puta s ocem po Indiji, čudesan, pustopoljni predio nedaleko od Kalkute koji je Maharši nazvao Šantiniketan (“Boravište mira”). 1901. godine Rabindranat je popravio ruševnu zgradu u Šantiniketanu i otvorio školu “ašramskog” tipa. Školu je otvorio sa svega pet učenika, od kojih su dva bila njegovi sinovi. Danas je Šantiniketan jedno od velikih univerziteta Indije. Na pročelje tog tzv. Višva Bharatija, svjetskog učilišta, Tagora je isklesao stih iz Veda: Jatra višvam bhavani ekanidam (“Tamo gdje svijet biva jedinstvenim gnijezdom”).
U suprotnosti s ustoličenim shvaćanjima, Tagora je kao nastavnike zaposlio tri hršćanina, od kojih je jedan bio Englez. Prema brahmanskom kodeksu, takav čin bio je ravan sablazni, i mnoge porodice nisu dopuštale da im se djeca školuju u Šantiniketanu. Tagora je sam pisao udžbenike i krojio programe za potrebe škole; nastava se održavala po uzoru na drevni model indijskih škola, najvećim dijelom u prirodi. Pažnja se usmjeravala na muzičko, književno, filozofsko i plesno obrazovanje. Tagora je napisao za potrebe škole mnogo kratkih drama i igrokaza s muzikom, plesom i pjevanjem.
Tokom njegovog života u Šantiniketanu su gostovali i predavali stručnjaci iz mnogih zemalja svijeta, jer Višva Bharati je i začet s ciljem povezivanja mudrosti i stvaralaštva različitih kultura iz cijeloga svijeta. Vrijedilo geslo: “Kao što rijeke teku k moru koritima nizbrdnim, kao što se mjeseci kotrljaju u godinu, tako neka tragači za istinom dođu k nama sa svih strana”. Rabindranatov stvaralački opus mogao bi obuhvatiti desetak pisaca srednje plodnosti, međutim, od svih svojih djela Tagora je životnim djelom smatrao samo školu u Šantiniketanu. “Višva Bharati je lađa koja nosi moj najdragocjeniji životni tovar …”, rekao je Tagora Gandhiju.

BORAC ZA NEPROLAZNE LJUDSKE I DRUŠTVENE VRIJEDNOSTI

Tagora je rano osjetio da Indija ulazi u novi istorijski period i da mora otvoriti vrata svoje riznice svijetu i od njega zauzvrat zatražiti razumijevanje i mir, jer “Zapad i Istok, ili će se zajedno spasiti, ili zajedno propasti.” Tu spoznaju će odaslati svijetu kroz pjesmu i kroz druge vidove misli, te će neumorno, kao skromni hodočasnik, putovati iz zemlje u zemlju, sa kontinenta na kontinent, šireći glas protiv bezdušnosti u svim njenim formama. Širom svijeta držao je predavanja i radio u duhu zbližavanja ljudi i različitih kultura crpeći svoju ljubav iz drevnih korijena Veda, Upanišada i budističkog učenja. Postao je propovjednik jednosvjetstva. Ali, Tagorino kolo bratstva ne obuhvaća samo ljude. Kamenje, biljke, mravi i zvijezde, sve to čini kolo života. Čovjek nije izdvojen iz prirode da bi se toj prirodi suprotstavio i njome vladao; čovjek je dio prirode i treba s njom sarađivati. Zapadnjački humanizam ističe čovječanstvo kao ostrvo u nemilosnom i slijepom moru sila; svemir i sudbina neskloni su čovjeku i on se odmalena postavlja u ratnički odnos sa svijetom. Prema indijskom humanizmu čovjek je ljubavnik svijeta; “Sve su strane svijeta njegovi prijatelji” – (“Atharvaveda”). Svakog jutra Indijac uključuje u svoju molitvu cijeli svijet: “Neka stanovnici svih svjetova budu sretni …”
Tagora je prijateljevao s mnogim velikim umovima tadašnjeg svijeta. Zajedno su radili na ostvarenju projekta nazvanog “Deklaracija nezavisnosti Duha” čiji je cilj bio povezivanje svih kulturnih dostignuća Svijeta i rješavanje ključnih pitanja. Tagora stavlja civilizaciju pred dilemu: je li vrjednija pohlepa ili odricanje, materijalno ili moralno dobro? Njegova vjera u ljude sastojala se u nadi da će ljudske vrijednosti nadvladati materijalnu pohlepu, iako je jasno vidio da u modernoj civilizaciji bezbrojne potrebe potrošačkog društva vode čovjeka ponovo u primitivnost. Govorio je o širenju surovosti i slabljenju osjećaja moralne odgovornosti kao posljedice gušenja individualnog u čovjeku i zamjenjivanja čovjeka mašinom u jednom ogromnom organizovanom sistemu stvaranja potrošačkog društva kojemu je cilj izrabljivanje čovjeka.
Glavno političko djelo Tagorino su predavanja održana u Japanu i SAD-u izdana 1920. godine pod naslovom “Nacionalizam”. Britanski pojam “nation” Tagora opisuje kao organizovani mehanizam pojedinaca preokupiranih željom za moći, kako u nametanju svoje volje drugim narodima tako i u oduzimanju prostora za samosvojni život vlastitim članovima, a što je za Indiju neprihvatljiv politički model. Indijsko društvo je uvijek predviđalo prostor za one koji se ne mogu uklopiti u njegov mehanizam. Za slobodoljubivog Tagoru, gušenje prostora pod “nacijom” bilo je ljudski neprihvatljivo.
“Indijo, ti si naučila ratnike da u časnoj borbi oproste neprijatelju bezbroj puta, da ne odapnu zategnutu strijelu, zaboravljajući na pobjedu i poraz; ti si naučila pregaoca da preda Bogu svu slavu svog djela. Ti si naučila domaćina da dom bude veći susjedu, prijatelju, gostu i siročetu. Raskoš si sputala umjerenošću…, bogatstvo si blagoslovila kad je utrošeno na dobra djela; Ti si naučila ljude da zaborave na sebe i u blagostanju ili jadu Gospoda pretpostave svijetu.”
“Izbor istine je”, kaže Tagora, “čovjek u našem srcu. Čovjekov je Univerzum njegova svijest.” Za razliku od životinja, čovjek “nema okolinu”, cijela Zemlja njegov je dom. Uz to, čovjek ima još jedan dom: Istoriju. Čovjek sakuplja iskustva čovječanstva i živi u svijetu neprekidnog sjećanja. I stoji svjesno, jedini od svih bića, pred beskrajnom budućnošću. Razumom čovjek shvaća zakone objektivnog svijeta. Ali začudo, otkrića zakonitosti u prirodi mnogim ljudima odnose čuđenje iako je Zakon čudesniji od svih pojedinačnih događaja zajedno. Ključ toj proturječnosti Tagora nalazi u vanjskoj koristi koju spoznajom zakona želimo steći, te zaboravljamo na unutrašnju radost u kojoj nam se otkriva istina prirode. Otvaranje, predavanje nečem većem od nas, izvor je istine i radosti. Dodir s prirodom razvija upravo takvu otvorenost životu. Stoga zadnja istina prirode nije zatvorena zakonitost, nego otvorena sloboda. U ljudski razum nije stavljena čovjekova najdublja moć.
“… Onaj ko traži izgleda prevaren,
ali on istinu u srcu nalazi,
umivenu vlastitim unutrašnjim svjetlom.
Njega ništa neće opčiniti
I svoju će riznicu vrhom napuniti.
Taj ko lako snosi Tvoje čarolije,
iz Tvojih će ruku primiti
NEPROLAZNI MIR.”
(Zlatopis)

SMRT KAO “SVJETILJKA KOJA UBLIJEDI PRED SVJETLOŠĆU JUTRA”

“… Ako je jednako stvarno napustiti ovaj svijet kao i ljubiti ga – tada mora postojati smisao u sastancima i rastancima života. Kad bi ljubav bila prevarena smrću, onda bi rak rana te prevare zajedala u nutrinu svih stvari i zvijezde bi uvenule i pocrnjele.”
Tagorin život bio je pjev hrabra čovjeka; ispunjen velikim radostima i entuzijazmom, ali i dubokom patnjom. Bio je to život iskušenja, odricanja i susreta sa smrću najdražih bića. Osamdeset godina njegova života proteklo je u visokom naponu stvaranja, ushita i klonuća, ali usred svega toga stajao je nesalomljivi stub plemenitog mira.

Najteža porodična tragedija i jedan od najžešćih gubitaka u Tagorinom životu bila je tragična smrt mlade Kadambari, žene Tagorina starijeg brata. Kao i svaka nevjesta onog vremena, Kadambari je došla u dom Tagora u nježnoj dobi od devet godina. Postala je vilom Tagorinog dječaštva, njegova prva povjerenica, podsticatelj i anđeo voditelj. Njihovo prijateljstvo trajalo je šesnaest godina, sve do njene tragične smrti. Napustila je ovaj svijet bez oproštaja i objašnjenja kad su Rabindranata oženili s Mrinalini.
Njena smrt, koliko god je ispunila prazninom Rabindranatovo srce, produbila je pjesnikov senzibilitet i poimanje smisla života i smrti. Kadambarinu prisutnost počeo je osjećati svuda oko sebe – u istini i ljepoti prirode. Posvetio joj je nekoliko zbirki pjesama.
“… Je li moguće da sam te zaboravio?
Mi živimo dalje bez osvrtaja, ne hajuć za cvijeće sa ivice ceste. No i neprimjećeno, ono prodahnjuje svojim mirisom naš zaborav, nadijevajući ga muzikom.
Ti si otišla iz mog svijeta da bi se smjestila u korijenu mog života, i odatle taj zaborav – sjećanje izgubljeno u njegovoj vlastitoj dubini.
Tebe više nema pred mojim pjesmama, jer si jedno s njima. Došla si k meni s prvim zrakom zore. Izgubio sam te sa zadnjim zlatom predvečerja.
Otada te vazda nalazim u tami …”
U muževnoj dobi Tagoru je zadesila smrt supruge Mrinalini i dvoje djece, kćeri Renuke i sina Samedre. Predano ih je njegovao do samog kraja, ali nije mogao zaustaviti neumitni tok bolesti. Gitanđali (“Pjesme darovnice”) nastale su poslije ženine smrti kao odgovor srca koje nije izgubilo vjeru u smisao patnje.
Suprotno indijskim običajima, ostao je udovcem do kraja života.
“Mislim da ću zapanjen zastati, ako te ikada sretnem u narednom životu, u hodu prozarenu sjajem dalekoga svijeta. Prepoznat ću te tamne oči tada, kao da su zvijezde zornjače, a opet ću osjetiti da su pripadale jednom utonulom večernjem nebu prijašnjeg života …”
Rabindranat je bio svjedokom izumiranja brojne porodice Tagora do kraja svog života. Od petnaestero Debendranatove djece i brojne unučadi, samo 55 godina od smrti Rabindranata Tagore, nema više nikog. Uvenulo je moćno stablo porodice Tagora čiji korijeni potiču još od 9. vijeka, ali ime Tagora živjeće vječno.
“Smiri se srce, neka trenutak rastanka bude blag.
Neka ne bude smrt, nego punina …
Zastani tiho, na tren, divni svršetku, i posljednju riječ reci u šutnji.
Ja ti se klanjam i podižem svjetiljku da ti osvijetlim put.”

TAGORA – SVESTRANI UMJETNIK

Tagora je u svijetu poznat većinom kao pjesnik i pisac romana i drama, ali malo je znano da je on bio prvenstveno muzičar-kompozitor  i pjevač, koreograf, scenograf i glumac u vlastitim tvorevinama. Još manje je poznat Tagora slikar i crtač, pisac novela, putopisa i filozofskih eseja.
“Tagora slika riječima i svira bojama. On crta ritmom i igra mislima. Njegove crte su filozofija, njegove ideje skulpture; on gradi snovima i podučava šutnjom …” (Andrée Karpeles)
Za sve svoje pjesme Tagora je komponovao muziku ili je na muziku pisao stihove. Sve se njegove pjesme u Indiji pjevaju u različitim prilikama; tako su neke večernje pjesme, druge jutarnji hvalospjevi, treće su napisane za kišovito ljetno vrijeme, te se razlikuju po mjeri i tonu tako da Bengalac već nakon prvih riječi i taktova zna povod i priliku za koju su nastale.
Kad je pjesnik Yeats zadivljen govorio o Tagorinim pjesmama s njegovim zemljakom, doktorom iz Bengala, ovaj se nije začudio dubokom utisku koji je ostavila Tagorina poezija na irskog pjesnika, već mu je rekao: “Ja čitam Rabindranata svaki dan. Jedan njegov stih, i čovjek zaboravi na sve teškoće svijeta. Imamo i druge pjesnike, ali nijedan nije ravan njemu, te sadašnje vrijeme nazivamo Rabindranatovo doba … Jednako je velik u muzici i poeziji, i njegove stihove pjevaju od indijskog zapada pa do Burme, svuda gdje se govori bengalski … Kasnije se njegova umjetnost produbila, zaronila u religiju i filozofiju … Prvi je među našim svecima koji nije odbijao život, već ga je pjevao …”

“Kad mi narediš da pjevam, od ponosa bi
da pukne srce moje; zagledam ti lice, a na oči naviru mi suze.
Sva oporost i nesklad mog života topi se u slatkom blagoglasju –
a moje počitanje širi krila poput vedre ptice u letu prekomorskom.
Ja znam da te raduje moj pjev. Ja znam da samo kao pjevač
stupam pred lice Tvoje …”

Muzika je za Tagoru najčistija forma umjetnosti – najneposredniji izraz ljepote. I sam Stvoritelj je muzički instrument kosmosa; kad je muzičar u skladu s njim, rađa se pjesma čije su vibracije svakom razumljive. U zvuku izraz nalazi najmanji otpor i ima slobodu koja nije pretovarena bremenom činjenica i misli. U zvuku izraz ima snagu probuditi u nama intenzivno osjećanje stvarnosti; izgleda da nas vodi u dušu stvari i daje nam osjetiti dah nadahnuća koji istječe iz uzvišene stvaralačke radosti. Riječi, za Tagoru, trebaju slikati i pjevati, a kad to ne čine, onda su nemoćne, ili nedovoljne.
Ukoliko više shvaćamo harmoniju prirode, isticao je Tagora, utoliko naš život više učestvuje u radosti stvaranja i utoliko je istinitiji, univerzalniji izraz u našoj umjetnosti.
“Svaki njegov stih bio je lotosova latica mira, mangov mirisni cvijet koji puni nosnice čovječanstva aromom nove ljudske vjere.” (R. Josimović)

“Moje pjesme su pjena koja plovi,
one nisu vezane za mjesto rođenja.
Nemaju korijena – samo lišće – samo cvjetove,
one piju veliku svjetlost i plešu po talasima.
Ne poznaju luku, nemaju žetve …”
Tagora je napisao mnoge knjige pjesama (Gitanđali, Vrtlar, Mlađak, Večernje pjesme,…), ali ono što je zajedničko svima, bilo da pjeva o ženi, majci, djetetu, ocu, čovjeku, Bogu ili prirodi – je Ljubav kao sveprožimajuća snaga. I zato sve Tagorine pjesme možemo nazvati ljubavnima. U stihovima nema gorčine, praznine i besmisla, bilo da govori o oproštaju, smrti, porazu ili nepravdi. Iz njih izvire ljepota skromnosti, dubina vječnosti i mir mudraca; one su izraz pjesnikove vjere u Čovjeka, u Boga, u Istinu – u neprolaznost stvarnih vrijednosti i istinskih osjećaja.

“U tvojoj dvorani pjevači su mnogi, i u sve se vrijeme
ondje pjesma čuje. No priprosta himna ovoga nevježe
dirnula je tvoje srce. Jedan mali žalostivi zvuk
pomiješao se s velikom muzikom svijeta; I s nagradnim
cvijetom sišao si i zastao pred vratima moje kolibice.”

Pojam ljubavi je cantus firmus (postojani pjev) u njegovom učenju, u njegovoj koncepciji umjetnosti i čitavom životu. Tagora je isticao misao iz Upanišada: “Od radosti i ljubavi potiče svekoliko stvaranje.” A u Sadhani, zbirci eseja, citira maksimu: “Ljubav je konačni smisao svega što postoji oko nas. To nije samo osjećaj, to je istina. To je radost koja se nalazi u osnovi svemira.”

“… To nije san!
To je istina moja, sva moja istina,
vječni zakon što smrt pobjeđuje
To je – ljubav moja!
To je riznica –
neizmjenjivi dar tebi što još davno je
prinesen bio …”

Svojim djelima Tagora opisuje rane što ih je kastinski sistem vjekovima usijecao u tijela siromaha i zemljoradnika, u duh intelektualnih parija, u dušu probuđenih pjesnika koji posumnjaše u zemaljsku i nebesku pravdu, koji osjetiše svu nestabilnost drevne Indije na leđima imperijalističkih osvajača kornjače.
S izrazitom senzibilnošću opisao je bijedan položaj žene u Indiji (romani Dom i svijet, Brodolom), prema čijem sistemu se ona nije smjela preudati, u kojoj udovica nema doma i kojoj ništa ne pripada, čak ni sama sebi. Tagora je svoje neslaganje ostvario i u praksi, naime, među prvima je dopustio svojoj kćeri da se ponovo uda i izazvao je javnu sablazan. I u drugim djelima i romanima, kao što su Gora i Prijatelj, dramama Radža i Vodopad, postavlja goruća pitanja svoje zemlje i svijeta.
Poslije pedesete godine postaje višva-kavi, svjetski pjesnik (sanskrtska riječ kavih ima i svoje šire značenje, koje se može prevesti kao “onaj koji vidi”).
1912. godine uputio se u London sa zbirkom pjesama pod naslovom Gitanđali (Pjesme darovnice). Pjesme iz te zbirke predstavljaju izabrane pjesme iz četiri bengalska izvornika: Gitanđali, Gitilmaja, Naivedja i Kheja. Izabrao ih je i preveo na engleski jezik sam Tagora. Knjiga je u engleskim književnim krugovima ubrzo proglašena najvećim književnim događajem posljednjih godina. 1913. godine Rabindranatu Tagori je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost.
Knjiga Zlatopis (kod nas u prevodu Vesne Krmpotić) prvi je izbor iz svih zbirki koje su prevedene na engleski jezik.
Velik dio Tagorina stvaralaštva, na žalost, nije poznat svijetu. Za života je objavio više od 170 književnih i filozofskih djela, a posthumno je objavljeno još oko dvadesetak djela. Tome treba dodati još oko 2500 melodija koje je komponovao, te oko 2000 slikarskih radova.
U mnogim predavanjima širom svijeta govorio je svesrdno o umjetnosti i stvaralačkom radu. Ovdje navodimo djeliće iz predavanja održanog 1926. godine u Zagrebu:

“Umjetnost nije velelijepna grobnica koja nepokretno razmišlja u usamljenoj vječnosti prohujalih godina. Umjetnost pripada povorci života, neprestano se prilagođujući iznenađenjima, ispituje neznane oltare na svom hodočasničkom putu k budućnosti, koja se razlikuje od prošlosti kao drvo od sjemena.
Umjetnost predstavlja neiscrpno veličanstvo stvaralačkog duha: velikodušna je u svom primanju i u svom daru: jedinstvena je u svom načinu, a univerzalna u svom obraćanju svima; gostoprimljiva je prema svakom jer ima bogatstvo koje je njeno rođeno; njena vizija je nova i kada su njeni korijeni stari; ona nosi svoje posebno mjerilo kvalitete u sebi samoj i stoga prezrivo odbija priklanjanje pravilima retorike onih koji ne dijele tajnu tananih misterija stvaranja, koji bi htjeli svojim akademskim zakonima upropastiti ono što je toliko jednostavno u svojoj spontanosti …
Umjetnost se rađa iz viška, tamo gdje prestaje potreba, gdje se napušta korist, ona se rađa kao izraz ljubavi, davanja, žrtve …
U svijetu umjetnosti naša svijest se oslobađa mreže sebičnosti, mi dobivamo ničim zamračenu viziju jedinstva, otjelotvorenje stvarnosti, viziju koja nosi vječnu radost …
Dopustite mi da molim naše umjetnike da uoče veličinu svog zvanja; njihovo zvanje je stvaralački udjel u svetkovini života, svetkovini koja treba izraziti ono što je beskrajno u čovjeku …”

Rabindranat Tagora napustio je ovaj svijet 7. avgusta(na današnji dan) 1941. godine u roditeljskom domu u Kalkuti.

“Neka se u mojoj posljednjoj pjesmi izmiješaju svi zvuci radosti – radosti koja sve svoje bez riječi baca u prašinu.”

“Pjesniče,
posljednji put umij se obredno
u vodi tekućici noći koja pada.
Služila te ova trudna zemlja
i njegovala,
ali ti ne prioni za nju.
Jer ona ne bi časila
da ti uzme što ti je jednom dala …
Dok koračaš naprijed,
ne osvrći se i ne pružaj ruke preda se.
Što si u životu dao istinski,
ne traži tomu cijene i ne vrijeđaj dara …
Ono što čekaš
s nadom u srcu,
to nije slava;
to je tihi zov svitanja u novi život;
to je kruna jutarnje svjetlosti,
na čelu nanovo probuđenog.”

Hvala Ti, Tagora!

Citati preuzeti iz knjiga: Gitanđali, Zlatopis, Himna čovjeku i Tagora i svijet

Vesna Bosnar
Izvor:nova-akropola

Advertisements

Još

Ranije ustajanje recept je za sreću, vitkost i bolje zdravlje

Oni koji ustaju prije sedam sati radnim danom i vikendom pokazuju … [Opširnije...]

Viršle ne davati djeci?

Nutricionisti smatraju da prerađevine ne bi valjalo davati djeci … [Opširnije...]

Vrganj – kralj pečurki

Vrganj je pečurka koja svakome prva padne na pamet kada se spominju … [Opširnije...]

Hrabra djevojčica

Njeno ime je Nikki. Stanuje u mojoj ulici. Ta mlada dama godinama mi … [Opširnije...]

Mediteranski recept -Pečeni paradajz sa bijelim lukom

Sastojci: 4 češnja sjeckanog bijelog luka soli i bibera po ukusu, 1 … [Opširnije...]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Portal mozete pratiti na adresama: durmitor.com, durmitor.net, durmitorcg.com, destination-durmitor.org, odjek.com...Za bilo koji oblik saradnje(turistička promocija, razmjena linkova...) pišite na naš e-mail
E-mail