Zašto u Japanu nema nereda i pljačkanja


Japanci, iako u veoma teškoj situaciji, na niskim temperaturama, mirno stoje u redu za hranu, vodu i odjeću. – Oni su veoma povučeni kada je reč o ispoljavanju ličnih emocija i ne žele da opterećuju druge svojim osjećanjima. Ako bi poredili sa bilo kojom katastrofom u bilo kom drugom gradu u svijetu, osećaj za humanost bi u takvoj situaciji bio potpuno izgubljen, ali ne i u Japanu.

Japanci, pored sve nesreće koja ih je zadesila nakon zemljotresa, cunamija i eksplozija atomskih elektrana, ne ostavljaju utisak da padaju u očaj. Njihov moto je “Mirno i zajedno”.

Japanska tradicija ne dozvoljava da ljudi izgube obraz, bez obzira u kakvim se situacijama nalazili.

Deca u zemljotresom razrušenom Mijaku (Foto: Beta)

Djeca u zemljotresom razrušenom Mijaku (Foto: Beta)

Japanci, međutim, poslednja četiri dana imaju i dovoljno razloga za očaj.

Marinci i volonter u ribarskoj luci Misavi (Foto: Beta)
Marinci i volonter u ribarskoj luci Misavi (Foto: Beta)

Stanovnici zemljotresom i cunamijem pogođene japanske oblasti ostali su bez krova nad glavom, a mnogi još traže svoje najmilije: djecu, roditelje, bližu i dalju rodbinu.

Na nesreću, prijete im i radioaktivna zračenja nakon eksplozija u atomskoj centrali. Međutim, na televizijskim snimcima koji kruže svijeetom, vidljivi su kadrovi Japanaca koji, na niskim temperaturama, mirno stoje u redu za hranu, vodu i odeću i nastoje da spasu ono što se spasti može.

Bez ekscesa i nasilja.

Kada su zalihe postale dostupne zahvaljujući različitim organizacijama, Japanci su vrlo učtivo i smireno čekali svoj red bez guranja ili svađe.

Supermarketi su drastično snizili cijene proizvoda, dok su vlasnici aparata za kupovinu pića, otvorili vrata svojih frižidera za sve volontere i one koji rade u ovakvim kriznim situacijama.

Vojnik drži u naručju tek spašenu četvoromesečnu bebu (Foto: Beta)
Vojnik drži u naručju tek spašenu četvoromesečnu bebu (Foto: Beta)

Jedine vijesti koje nisu stizale iz Japana su o krađi. Čini se da je pitanje zašto u Japanu nema krađe retoričko.

Naime, ljudi koji dolaze iz Japana iskazuju poniznost, dostojanstvo, ali su i okrenuti potrebi da dokažu čast svoje porodice tako što će valjano obavljati posao. U tom svijetu izgleda da čast diktira ponašanje. To je vrijednost kako za mlađe, tako i za starije, za ostvarenje kroz obrazovanje, ali i za poslovne domašaje.

Iako važi vjerovanje da u svakom žitu ima kukolja, statistike pokazaju da je kriminal u Japanu vrlo rijedak. Ukoliko bi neko ukrao, ne samo što bi time narušio svoj ugled, već i ugled cijele porodice.

Kada poredimo ovu situaciju sa posledicom zemljotresa u Čileu ili sa stanjem nakon prirodne nepogode u bilo kojoj drugoj zemlji, vidjeli bi da u ostatku svijeta broj kriminalnih radnji raste neviđenom brzinom. Nekolicina se uvek udružuje čak i kada je katastrofa na početku.

Takođe, poznavaoci japanskog mentaliteta ističu da su Japanci veoma povučeni kada je riječ o ispoljavanju ličnih emocija i da ne žele da opterećuju druge svojim osećanjima. To objašnjava i činjenicu zašto se mnogi smeškaju kada daju izjave o tome da su izgubili sve.

Za mnoge Evropljane to je neshvatljivo. Međutim, japanska tradicija nalaže da pojedinac ne smije svoja loša osjećanja da prenosi na druge ljude.

Japanci su pri tom i mnogo opušteniji u odnosu na druge narode. Mentalitet, tradicija, ali i šok, razlozi su iz kojih se Japanci ponašaju ovako u ovoj teškoj situaciji.

Ljudi među ruševinama grada Minamisarinku (Foto: Beta)
Ljudi među ruševinama grada Minamisarinku (Foto: Beta)

Oni svakodnevno računaju na zemljotrese, emotivno su pripremljeni na njih i oduvijek su očekivali da će se dogoditi jedan veliki zemljotres.

Japancima je važna i harmonija u grupi. Svaki Japanac je dio jedne grupe, što znači da svi moraju da slede isto pravilo – nema nedoličnog ponašanja.

Japanska filozofija je da čovek koji pravi ekscese pada na teret celoj grupi. Svi pripadnici grupe imaju isti problem, koji mogu riješiti samo zajedničkim trudom i naporom.

To što se stiče utisak da Japanci ne žele pomoć iz inostranstva, pa čak ni od japanske dijaspore, takođe, je dio njihovog mentaliteta.

U skloništu (Foto: Beta)
U skloništu (Foto: Beta)

U ovom trenutku, objašnjavaju upućeni, pomoć sa strane im smeta jer oni ne žele ljudima da kažu da dođu u Japan, a da prethodno ne znaju šta da urade sa njima.

Ljude sa strane treba negde smjestiti, oni ne znaju jezik, ne znaju ni gde da idu, zato Japanci prvo žele tačno da vide gde im je pomoć potrebna, pa tek onda da ih angažuju.

Ove devize se pridržava i japanska dijaspora. Prvo čekaju informacije i smjernice iz Japana, pa će tek onda reagovati.

Japanska dijaspora poručuje: ”Oni će nam reći šta im je potrebno, a kada nam to kažu, mi ćemo se pokrenuti. Kod nas nema pokreta samo da bi bilo akcije.”

IZVORTanjug b92

Kanal MOST-a

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: