Sinko, sve moje – tvoje je!

Sultan neke daleke zemlje patio je od teške bolesti. Njegova je kćerka pozvala doktore iz svih kraljevina na svijetu da pomognu ozdravljenju njenog voljenog oca. Kad mu doktori nisu uspjeli pomoći, princeza je pozvala mudrace.

„Samo ukoliko obuče košulju sretnog čovjeka, bolesni sultan može biti spašen“, glasila je preporuka najmudrijeg od svih.

Princeza je naredila konjanicima da pretraže sve kutke kraljevstva u potrazi za košuljom. Konjanici su tražili sretnog čovjeka i među bogatim i među siromašnim ljudima.

Bogati, pokazalo se, nisu bili sretni jer je uvijek postojalo nešto što oni nisu mogli posjedovati. A siromašni, koje su redom susretali na putu, nisu bili sretni jer su jadikovali nad svojim siromaštvom ne shvaćajući ga kao blagoslov, već kao prokletstvo. I jedni i drugi su govorili da takva potpuna sreća ne postoji i da je njihova potraga uzaludna i smiješna.

Shvativši da sretnog čovjeka neće pronaći, a u strahu da li će sultana zateći živog, krenuli su prečicama natrag u dvor. Na jednom proplanku, sjedio je mladi pastir i svirao neku veselu melodiju na svojoj svirali. Vođa konjanika, već očajan što nije ispunio zadatak, pitao ga je ljutito, očekujući po hiljaditi put isti odgovor:

“Jesi li ti sretan čovjek?!”

“Jesam, ja sam sretan čovjek!”, odgovori mladić na iznenađenje svih prisutnih.  Konjanik naredi:

“Daj svoju košulju!”

Mladić ravnodušno reče:

“Nemam!”

Kanal MOST-a

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: